mercredi 4 janvier 2012


Mon pays
(Moja zemlja)


Dobro se razumijem u opsesiju. Bio sam joj podložan više no iko. Dobro znam koliko čovjek može biti opsjednut nekom idejom, kuda ga ona može odvesti, koliko ga zanijeti, kakvim ga opasnostima ludila može izložiti, koliko netolerantnosti i idolatrije to podrazumijeva, na koliko uzvišene bezobzirnosti prisiljava… Znam podjednako da je opsesija osnova strasti, izvor koji je izdržava i održava, tajna koja je čini trajnom.

Je m’y connais en obsessions. J’en ai éprouvé plus que quiconque. Je sais quelle emprise une idée peut avoir sur vous, jusqu’où elle peut vous mener, entrainer, terrasser, les dangers de folie auxquels elle vous expose, l’intolérance et l’idolâtrie qu’elle implique, le sans-gêne sublime auquel elle vous oblige... Je sais également que l’obsession est le fond d’une passion, la source qui l’alimente et la soutient, le secret qui la fait durer.

Mnogo prije svoje tridesete i ja sam upoznao strast, očajničku, agresivnu, bezizlaznu strast prema svojoj zemlji! Mojoj zemlji! U njoj sam tražio oslonac koji mi je bio potreban, ali ga nisam mogao naći ni u njenoj sadašnjosti ni u njenoj prošlosti. Od bijesa sam joj pripisao budućnost, skrpljenu od svega i svačega, uljepšanu, u koju nisam vjerovao. Naposljetku sam se ostrvio na nju, na tu budućnost, zamrzivši je: pljunuo sam na svoju utopiju. Moja strastvena i suluda mržnja nije imala, da tako kažem, svoj predmet, jer se moja zemlja razdrobila naočigled. Želio sam da bude moćna, ogromna i bezumna, kao zla sila, pred čijom će neminovnošću drhtati svijet, a ona je bila malena, skromna, bez ijednog atributa da bi mogla opstati. Kad bih se udubio u njenu prošlost, našao bih samo zavisnost, rezignaciju, poniznost, a kad bih se okrenuo sadašnjosti, otkrio bih iste pogreške, jedne deformirane, druge netaknute. Ispitivao sam nemilosrdno, u mahnitoj želji da otkrijem nešto drugo, ali bezuspješno, sve je bilo tako bistro. Na kraju sam pomislio kako se ona ne može boriti s mojim ponosom, kako je u svakom pogledu premalena za moje zahtjeve. Nisam li tada bio napisao kako bih želio da u sebi sjedinjuje ”sudbinu Francuske i naseljenost Kine”? Sve je to bilo ludilo. No ludilo zbog kojeg sam patio, koje nije bilo bezopasno, jer je utjecalo na moje zdravlje. Umjesto da svoje misli usmjerim na nešto određenije, ja sam se vezao za svoju zemlju jer sam nejasno osjećao da mi pruža razlog za hiljade muka, da ću, dokle god mislim na nju, imati na raspolaganju pravi rudnik patnji. Našao mi se pri ruci neiscrpan pakao u kojem je moj ponos mogao očajavati na moju štetu. Moja ljubav je bila samokažnjavanje i okrutan donkihotizam. Raspravljao sam beskonačno o sudbini zemlje koja nije imala sudbinu: bio sam, doslovno, prorok u pustinji. Uostalom, nisam sam lupetao i patio. Bilo je još takvih koji su imali u vidu nekakvu budućnost, u koju su vjerovali, premda ih je katkada obuzimala sumnja u opravdanost vlastitih očekivanja. Bili smo banda očajnika u srcu Balkana, osuđenih na neuspjeh; a taj nam je neuspjeh i jedino opravdanje.

Ainsi il m’advint bien avant la trentaine de faire une passion pour mon pays, une passion désespérée, agressive, sans issue, qui me tourmenta pendant des années. Mon pays ! je voulais à tout prix m’y accrocher - et je n’avais pas à quoi. Je ne lui trouvais aucune réalité ni dans le présent, ni dans le passé. Par rage je lui attribuais un avenir, je le forgeais de toutes pièces, je l’embellissais, sans y croire. Et je finis par l’attaquer, cet avenir, par le haïr : je crachais sur mon utopie. Ma haine amoureuse et délirante n’avait, pour ainsi dire, pas d’objet ; car mon pays s’effritait sous mes regards. Je le voulais puissant, démesuré et fou, comme une force méchante, une fatalité qui ferait trembler le monde, et il était petit, modeste, sans aucuns des attributs qui constituent un destin. Lorsque je me penchais sur son passé, je n’y découvrais que servitude, résignation, humilité, et quand je me tournais vers son présent, j’y décelais les mêmes défauts, les uns déformés, les autres intacts. Je l’examinais impitoyablement, et avec une telle frénésie de découvrir en lui autre chose, qu’elle me rendait malheureux, tellement elle était clairvoyante. A l’époque j’en vins à comprendre qu’il ne résistait pas à mon orgueil, qu’il était de toute manière trop infime pour mes exigences. N’ai-je pas écrit alors que je voudrais qu’il réunit en lui “le destin de la France et la population de Chine ?” Folie que tout cela. Mais folie qui me faisait souffrir, délire nullement gratuit, puisque ma santé s’en ressentait. Au lieu de diriger mes pensées sur une apparence plus réelle, je m’attachais à mon pays parce que je pressentais qu’il m’offrirait le prétexte à mille tourments, et que, tant que je songerais à lui, j’aurais à ma disposition une mine de souffrances. j’avais trouvé à ma portée un enfer inépuisable où mon orgueil pouvait s’exaspérer à mes dépens. Et mon amour était un châtiment que je réclamais contre moi et un don-quichottisme féroce. Je discutais interminablement le sort d’un pays sans sort : je devins, au sens propre du mot, prophète dans le désert. D’ailleurs je n’étais pas seul à divaguer, ni à souffrir. Il s’en trouvait d’autres qui avaient un “avenir” en vue, auquel, eux, ils croyaient, bien que le doute les saisit parfois sur la légitimité de leur espoir. Nous étions une bande de désespérés aux coeurs des Balkans. Et nous étions voués à l’échec ; et notre échec est notre seule excuse.

Bili smo svjesni činjenice da naša zemlja ne postoji; znali smo da postoji samo kao stvarnost našeg očajanja. 

Que notre pays n'existât pas, c’était là pour nous une certitude ; nous savions qu’il n’avait quelque réalité que notre désespoir.

U to je doba bio osnovan neki pokret koji je htio reformirati sve, pa i prošlost. Nisam ni jednog časa iskreno vjerovao u to. Međutim, taj je pokret jedini upućivao na to da naša domovina može da bude nešto drugo a ne samo fikcija. Bio je to okrutan pokret, mješavina prethistorije i predskazivanja, mistike molitve i pištolja, pokret koji su sve vlasti progonile i koji je prizivao progone. Njegova je neoprostiva pogreška bila u tome što je pripisivao budućnost nečemu što budućnost nije imalo. Svi su vođe bili pogubljeni, a leševi su im bili bačeni na ulicu: oni su imali sudbinu, a to je njihovu zemlju oslobodilo obaveze da je sama ima. Svojim su ludilom iskupili svoju domovinu. Bili su to krvoločni mučenici. Vjerovali su u ubijanje, pa su i sami bili ubijeni. Sa sobom su u smrt odnijeli i budućnost u koju su vjerovali usprkos zdravom razumu, evidenciji, ”historiji”. Pokret je bio izvrgnut napadima, raspršen, napola uništen. Doživio je sudbinu primitivnog Port-Royala. Zasnivao se na okrutnosti: uništen je okrutnim metodama. U vrijeme dok sam osjećao slabost prema tim krvavim sanjarima, nejasno sam naslutio, predosjetio sam da nisu ni mogli ni smjeli postići cilj, i da su idealno, u savršenom obliku, utjelovljavali neuspjeh moje domovine, da im je bila sudbina da tom neuspjehu daju intenzitet i zamah koji su im nedostajali. Ja sam u to doba bio strastveno zaokupljen dvostrukim neuspjehom. Ovaj trzaj koji mi je bio potreban da me gurne dao mi je taj pokret. Ko između dvadesete i tridesete ne dade svoj doprinos fanatizmu, strasti i mahnitosti, taj je imbecil. Čovjeka liberalom čini samo zamor, a demokratom umnost. Mladi ljudi moraju biti nesretni. Oni su ti koji promiču doktrine o netolerantnosti i provode ih u djelo. Oni su ti koji prizivaju krv, jauk, metež, divljaštvo. U doba moje mladosti cijela je Evropa vjerovala u mladost, gurala ju je u politiku, u državne poslove. Usto, taj je mladi čovjek teoretičar, polu-filozof, on je morao pošto-poto imati nerazuman ”ideal”. On nije bio zadovoljan smjernom filozofijom: on je bio fanatik, računao je na besmisao, od kojeg je očekivao sve.

Une espèce de mouvement se constitua vers ce temps-là - qui voulait tout réformer, même le passé. Je n’y crus sincèrement un seul instant. Mais ce mouvement était le seul indice que notre pays pût être autre chose qu’une fiction. Et ce fut un mouvement cruel, mélange de préhistoire et de prophétie, de mystique de la prière et du revolver, et que toutes les autorités persécutèrent, et lui cherchait à être persécuté. Car il avait commis la faute inexpiable de concevoir un avenir qui n’en avait pas. Tous les chefs en furent décapités, leurs cadavres furent jetés dans la rue : ils eurent eux un destin, ce qui dispensait le pays, lui, d’en avoir un. Ils rachetaient leur patrie par leur démence. Car ce furent des martyrs sanguinaires. Ils croyaient au meurtre : aussi bien furent-ils tués. Ils emportaient dans leur mort l’avenir qu’ils avaient conçu, en dépit du bon sens, de l’évidence, de l’"histoire". Et le mouvement fut brimé, dispersé, à demi anéanti. Il eut le sort d’un Port-Royal sauvage. Il fut fondé sur des idées féroces : ils disparut dans la férocité. Au moment où je conçus quelque faible pour ces rêveurs sanguinaires, je sentis instinctivement, par pressentiment, qu’ils ne pouvaient, ni ne devaient aboutir et que l’échec de mon pays, ils l’incarnaient sous une forme idéale, parfaite, que leur destin était de donner précisément à cet échec l’intensité et l’allure qu’il n’avait pas. Au fond je me passionnais pour un double échec. Il me fallait néanmoins un minimum de convulsion. Ce mouvement me le donnait. Celui qui, entre vingt et trente ans, ne souscrit pas au fanatisme, à la fureur, et à la démence est un imbécile. On n’est libéral que par fatigue, démocrate par raison. Le malheur est le fait des jeunes. Ce sont eux qui promeuvent les doctrines d'intolérance et les mettent en pratique ; ce sont eux qui ont besoin de sang, de cris, de tumulte, et de barbarie. A l'époque où j’étais jeune, toute l’Europe croyait à la jeunesse, toute l'Europe la poussait à la politique, aux affaires d’Etat. Ajoutez à cela que le jeune est théoricien, demi-philosophe, et qu’il lui faut coûte que coûte un "idéal" déraisonnable. Il ne s’accommode pas d’une philosophie modeste : il est fanatique, il compte sur l’insensé et en attend tout.

Mi, mladost moje zemlje, mi smo živjeli od Besmisla. To je bio hljeb naš svagdanji. Našavši se na rubu Evrope, prezreni ili zanemareni od cijeloga svijeta, željeli smo privući pažnju. U tu svrhu jedni su se služili pištoljima, a drugi su širili najgore besmislice, izmišljali budalaste teorije. Željeli smo isplivati na površinu historije: voljeli smo skandale, smatrajući ih jedinim sredstvom pomoću kojeg se možemo osvetiti za svoju mračnu sudbinu, svoj podređeni položaj u historiji, svoju nepostojeću prošlost i svoju poniženost u sadašnjosti. ”Stvarati historiju”, to su bile riječi koje su nam neprestano bile u ustima, naša misao vodilja. Improvizirali smo svoju sudbinu, otvoreno smo se pobunili protiv svoje ništine. Nismo se bojali da ćemo ispasti smiješni. Jer je naše znanje bilo nedovoljno, naše iskustvo varljivo; upravo je stoga naše razočaranje moralo biti čvrsto, nesalomljivo. Na koncu je ono postalo našim zakonom… Potonuli smo na nivo svoje zemlje.

Nous, les jeunes de mon pays, vivions d’Insensé. C’était notre pain quotidien. Placés dans un coin de l’Europe, méprisés ou négligés par l’univers, nous voulions faire parler de nous. Les uns pour y parvenir usaient du revolver, les autres débitaient les pires absurdités, les théories les plus saugrenues. nous voulions surgir à la surface de l’histoire : nous vénérions les scandales, seul moyen, pensions-nous, de venger l’obscurité de notre condition, notre sous-histoire, notre passé inexistant et notre humiliation dans le présent . “Faire de l’histoire” ; c’était le mot qui revenait sans cesse sur nos lèvres : c’était le maître-mot. nous improvisions notre destin, nous étions en rébellion ouverte contre notre néant. Et nous ne craignions pas le ridicule. Car notre savoir était insuffisant, notre expérience devait être solide, inébranlable. Elle finit par devenir notre loi... Nous retombâmes au niveau de notre pays.

... Quant à moi, je devais perdre jusqu’au goût de jouer à la frénésie, à la convulsion, à la folie. Mes extravagances d’alors me semblèrent inconcevables ; je ne pouvais même pas m’imaginer mon passé ; et quand j’y songe maintenant, il me semble me rappeler les années d’un autre. Et c’est un autre que je renie, tout “moi-même” est d’ailleurs, à mille lieues de celui qu’il fut.  

… Mene su na koncu prestale zanimati te igre, to mahnitanje, grčenje, ludilo. Ondašnje su mi ekstravagancije postale neshvatljive; nisam se čak mogao sjetiti svoje prošlosti; a kad je se sada sjetim, čini mi se da te godine pripadaju nekome drugome. Taj drugi je osoba koju ne priznajem, a sav je moj ”ja” negdje drugdje, hiljadama milja daleko od negdašnjega.

Kad razmišljam o svim strastima, o svim mahnitanjima svojega sadašnjeg ja, o svojim pogreškama i prekomjernim ushićenjima, svojim snovima o isključivosti, moći i krvi, o svom uživanju u neobičnom cinizmu, o svojim torturama u Ništavilu, o svojim uzaludnim bdijenjima – čini mi se da sam se udubio u opsesije nekog stranca, a onda sa zaprepaštenjem shvatim da sam taj stranac ja. Istine radi valja dodati da u to vrijeme još nisam znao što je sumnja, da sam tek počeo stjecati znanje o njoj; da su za mene postojale samo tvrdnje kojima se nešto do kraja odbacivalo ili prihvaćalo. U to sam vrijeme napisao knjigu o svojoj zemlji: napao sam svoju domovinu tako žestoko kao možda niko prije mene. Mukotrpna rabota pobješnjela luđaka. U mojim je osudama bilo toliko žara, da sada, nakon što je prošlo dosta vremena, ne mogu vjerovati da nije bila posrijedi preokrenuta ljubav, obrnuta idolatrija. To je nešto kao himna ubojice ili urlikajuća teorija domoljuba bez domovine. Ta je pretjerivanja jedna druga zemlja, neprijatelj moje, iskoristila u klevetničkoj kampanji, a možda ipak istinoljubivoj. Svejedno! Žudio sam za neumoljivim. Donekle sam odao priznanje svojoj zemlji što mi je pružila tako značajnu priliku za patnju. Volio sam je jer nije mogla odgovoriti na moja očekivanja. U to sam vrijeme vjerovao u draž nesretnih ljubavi. Volio sam iskušenja: a najvećim iskušenjem činilo mi se to što sam se rodio upravo u toj zemlji. U to sam vrijeme imao nezasitnu potrebu za ludilom, ludilom na djelu. Morao sam rušiti; dane sam provodio zamišljajući slike uništenja. Čega? Nikoga nisam mrzio. U mojoj su zemlji postojale dvije vrste građana: bijednici, od kojih se sastojala skoro cijela zemlja, i nekolicina šarlatana, parazita, koji su iskorištavali njihovu bijedu. Uništiti ove potonje činilo mi se prelaganim: to je bio mogući i odveć lagani zadatak, koji nije bio primjeren mojim ambicijama. To je značilo upustiti se u nešto beznačajno, utopiti se u očiglednosti, zadovoljiti opće zahtjeve. U potrazi za svojim predmetom, bila su to groblja… Bijesan na svoje pretke, pitao sam se kako da ih još jednom usmrtim, zavazda. Mrzio sam njihovu šutnju, nedjelovanje, i sva stoljeća koja su ispunili svojom abdikacijom. Pala mi je na um zamisao da bi trebalo podignuti u zrak njihove grobove, raspršiti njihove kosti, poniziti njihov šutnju, osvetiti se na njima, narugati se njihovim porazima, pretvorio u prah svoje ”nekadašnje”, svoju vječnu ništinu… Nepotrebno je reći da moja zamisao nije bila poticaj za krstaški pohod. Jedno mi je vrijeme to bilo dovoljno. A onda mi je odjednom dosadilo mrziti uzalud, pa sam se okrenuo većoj mržnji, koja je obuhvaćala cijeli svijet, počevši od prezira prema susjedu do svemirske anarhije. Zapravo, meni je ludilo bilo potrebno kao što je drugima bila potrebna mudrost ili novac. Na pomisao da je nešto postojalo i moglo postojati neovisno o mojoj volji za razaranjem upadao bih u krize bjesnila, provodio bih cijele noći drhteći. Upravo sam tada shvatio zašto čovjekova zloba uvelike nadmašuje životinjsku. Naša ne prelazi odmah na djelo, ona se nakuplja, raste, buja i prekipi. Ona se, zato što mora čekati, oslanja na razmišljanje i postaje okrutnom. Ona mrzi sve, a kod životinje traje samo trenutak i odnosi se samo na neposredan objekt; i nikad se ne okreće protiv same sebe. Naša zloba toliko naraste da više ne zna koga ima uništiti, pa se ”fiksira” na nas same. To se i meni dogodilo: postao sam središtem svoje mržnje. Mrzio sam svoju zemlju, sve ljude na svijetu; na kraju sam mržnju okrenuo protiv sebe: podlegao sam očajanju.

Et quand je repense à toutes les passions, à tout le délire de mon moi d’alors, à mes erreurs et à mes emballements, à mes rêves d’intolérance, de puissance et de sang, au cynisme surnaturel qui s’était emparé de moi, à mes tortures dans le Rien, à mes veilles éperdues, il me semble me pencher sur les obsessions d’un étranger et je suis stupéfait d’apprendre que cet étranger était moi. Il n’est que vrai d’ajouter qu’en ce temps là j’étais novice dans les doutes, que j’en faisais à peine l’apprentissage ; que je me coulais dans des certitudes qui niaient et affirmaient avec démesure. J’écrivis à l’époque un livre sur mon pays : peut-être personne n’a attaqué le sien avec une violence pareille. Ce fut l’élucubration d’un fou furieux. mais dans mes négations il y avait une flamme telle, qu’à distance, il ne m’est pas possible de croire qu’elle n’ait pas été un amour renversé, une idolâtrie à rebours. C’était comme l’hymne d’un assassin, ou la théorie hurlante d’un patriote sans patrie. Des pages excessives qui permirent à un autre pays, ennemi du mien, de les employer dans une campagne de calomnie et peut-être de vérité. Qu’importe ! J’avais soif d’inexorable. Et jusqu’à un certain point je portais une reconnaissance à mon pays de me donner une si remarquable occasion de déchirement. Je l’aimais parce qu’il ne pouvait répondre à mes attentes. C’était le bon temps : je croyais au prestige des passions malheureuses. j’adorais l’épreuve : et la plus grande me paraissait celle de naître précisément dans mon pays. Mais le fait est qu’en ce temps-là j’avais un insatiable besoin de folie, de folie agissante. Il me fallait détruire ; et je passais mes jours à concevoir des images d’anéantissement. Qui détruire ? Je ne haïssais personne précisément; Dans mon pays il n’y avait que deux catégories de citoyens : les miséreux qui composaient la quasi-totalité du pays, et quelques charlatans, quelques parasites qui exploitaient leur misère. Détruire ces derniers me paraissait trop facile : c’était une tâche possible, trop possible ; elle ne correspondait pas à mes ambitions. C'eût été m’engager dans une besogne sans envergure, m’évanouir dans l’évidence, satisfaire à une exigence générale. Ma haine en quête d’un objet crut subitement en avoir trouvé un : c’était les cimetières... Pris de rage contre  nos ancêtres, je ne savais comment les tuer encore une fois définitivement. Je haïssais leur mutisme, leur inefficacité et tous les siècles qu’ils avaient remplis de leurs abdications. Mon idée était qu’il fallait faire sauter leurs tombes, projeter en l’air leurs ossements, profaner leur silence, nous venger sur eux, insulter à leurs défaites, pulvériser notre “jadis”, notre néant de toujours... Mon idée, inutile de le dire, ne déclencha aucune croisade. Elle me satisfit pour un temps. Puis, je me lassai de haïr en vain, et m’embarquai dans une haine plus vaste qui comprenait tout le monde, qui s’étendait depuis le mépris pour mon voisin jusqu’à une anarchie cosmique. J’avais, en effet, besoin de folie comme d’autres en avaient de sagesse ou d’argent. L’idée que quelque chose existât, et pût exister sans se soucier de ma volonté de destruction, me donnait des crises de rage, me faisait trembler des nuits entières. Et c’est alors que je compris pourquoi la méchanceté de l’homme dépasse de beaucoup celle de l’animal. C’est que la nôtre, ne pouvant passer à l’acte tout de suite et s’assouvir, s’accumule, s’intensifie, s’enfle, et nous déborde. A force d’attendre, elle s’aide par la réflexion, et devient féroce. Elle hait tout, alors que celle de la bête ne dure qu’un instant et ne s’applique qu’à l’objet immédiat ; elle ne se tourne, non plus, contre elle-même. Mais la nôtre atteint de telles proportions que ne sachant plus qui détruire, elle se “fixe” sur nous-mêmes. Ainsi il en fut de moi : je devins le centre de ma haine. il me restait de m’en prendre à moi : ce que je fis par le détour du désespoir.






Source : http://pescanik.net/2011/11/moja-zemlja/

Aucun commentaire:

Enregistrer un commentaire